Filip Drača: Ljudi su 90-ih i ubijali i umirali uzalud

01 Feb 2019
Filip Drača

Piše: Armin Aljović, Patria

Filip Drača oskrnavio je zagrebački spomenik prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, na način da je na spomenik crnim sprejem ispisao komunistički simbol „srp i čekić“. Zbog toga je priveden u policiju. Kada je protiv njega pokrenuta optužnica, to je izazvalo proteste Radničke fronte i Socijalističke radničke partije Hrvatske, čiji članovi traže da se optužnica protiv Drače odbaci, nazivajući je policijskom i političkom represijom hrvatkih vlasti.

Ustaljen je narativ da nema ‘sistema’ u državama bivše Jugoslavije. Vi ste uhapšeni jer ste oskrnavili spomenik prvom predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu. Prije toga stotine političara nisu uhapšeni iako su skrnavili javni proračun. Može li se zaključiti na vašem primjeru da sistem funkcionira, ali samo onda kada treba disciplinirati građane i štititi vlast?

– Pa da, svakako. Organi represije su tu da održavaju red, s tim da moramo biti jasni što točno to znači. Kakav red, za koga, i tako dalje. Nema ničeg čudnog u tome. To je normalno funkcioniranje sistema, ne njegova odsutnost.

U intervjuu Novostima ste rekli da ste komunist. Aktualne vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini građane plaše baš sa komunizmom. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je izjavila da u bivšem sistemu čak nije mogla kupiti ni jogurt.

– Da, i svi smo se smijali predsjednici kad je to rekla. Najčišći izraz privilegirane razmaženosti. Takve izjave najbolje pokazuju kakvi se ljudi boje komunizma. Jedan naš ministar je mrtav ozbiljan kukao kako su njegovim precima komunisti oduzeli 19 stanova. Velikog li jada! Ali većina ljudi nije toliko razmažena pa zastrašivanja komunizmom nemaju dugoročne šanse.

Hrvatska je dala ogroman broj žrtva tokom antifašističke bore u Drugom svjetskom ratu. Dalmacija naročito. Bilo je na stotine poginulih u redovima partizana samo, recimo, iz Splita i Šibenika. Danas to pada u drugi plan pred buđenjem ustaštva. O tome govore brojni hrvatski intelektualci. Ko je kriv za to? Kako je moguće da se potisne jedna veličanstvena antifašistička borba Hrvata. Konačno, i sam Tuđman, čiji ste spomenik ispisali, bio je na strani antifašista? Šta se desilo u međuvremenu?

– Jugoslavija je potkopala samu sebe. Desnica govori kako je Jugoslavija bila protunacionalna, a bila je posve suprotna tome. Štitila je svačiji nacionalni identitet i secesija je bila ustavno garantirana. Sva nacionalistička divljanja koja su se dogodila u zadnjih 30 godina zapravo nisu neki radikalni diskontinuitet spram Jugoslavije, ta je država nažalost sve sama omogućila.

Sociolog, univerzitetski profesor Đokica Jovanović iz Ništa u Srbiji rekao je nedavno, komentarišući proteste koji zahvataju tu zemlju, da svaki protest, ma kako mali i ‘beznačajan’ bio, dovodi u pitanje hegemonu političko-ideološku strukturu. Jesu li sankcije prema vama zapravo poruka i drugim ‘buntovnicima’ da nije lijepo ‘udarati’ na državu. A u Hrvatskoj takvih buntovnika ima, naročito među kolegama novinarima?

– U Hrvatskoj se slabo prosvjeduje, u usporedbi sa Srbijom i BiH. Valjda zato što je lakše jednostavno emigrirati zbog članstva u EU. Ne bih se složio s time da svaki protest dovodi hegemone strukture u pitanje, bilo je i velikih prosvjeda koji na kraju nisu postigli ono što su trebali. Ali moguće je naravno da i mali čin prosvjeda zapali veliku vatru, samo što o tome možemo suditi jedino retroaktivno, nakon što je vrijeme prošlo. Reakcije na ono što sam ja učinio su meni iznenađujuće velike i disproporcionalne, nisam uopće očekivao da ću davati intervjue.

Rekli ste da vam nije stalo da Hrvatska bude poštovana, ili, otprilike, da vam nije stalo da bude bolja. Na drugoj strani smo, devedesetih, imali na hiljade žrtava zbog velikonacionalnih ideja i pokušaja stvaranja nekih velikih država. Bosnu i Hercegovinu su razvlačili i razvlače i sada zbog tih ciljeva. Kako vi uopće zamišljate jednu državu?

– Ne zamišljam nikakvu državu, država je epifenomenalna datom načinu proizvodnje i u komunizmu je ne bi trebalo biti. A ljudi koji su 90-ih ubijali i umirali, ubijali su i umirali uzalud. To je evidentnije danas nego ikad prije.

VEZANI ČLANCI