Esmir Hajdarpašić: Izmjene izbornog zakona i demokratizacija društva

06 Nov 2019
Vrijeme čitanja: 5 min

Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine po pitanju posmatranja parlamentarne demokratije i neposrednog zastupanja, u oštroj su konfrontaciji dva principa. S jedne strane tu je princip koji se temelji na tzv. „legitimnosti izabranog predstavnika“ odnosno princip koji zastupa tezu da u BiH narodi kao kolektiv biraju i treba da biraju svoje „predstavnike“. Takvi narodni predstavnici potom u parlamentima na svim nivoima zastupaju interese svoga naroda. Pri tome, nije dovoljno pripadnost tom narodu već je potrebno da bude ispunjen ključni uvjet, a to je da takav narodni predstavnik dolazi iz precizno utvrđenih narodnih stranaka. Iako koncept zloupotrebljava pojam legitimnost, svoju argumentaciju crpi iz činjenice da je BiH zaista složena zemlja u kojoj žive 3 naroda i dio stanovništva koji se ne svrstava u 3 glavne etničke grupe, te da je u takvom društvenom ambijentu potrebno politički zaštititi svaku od tih grupa. Međutim, u praksi se to pitanje želi riješiti na način da samo pripadnici jednog naroda mogu birati predstavnike iz tog naroda. Takav model, ako ne sadržava, onda makar graniči sa rasističkim principima i donekle podsjeća na rasne sisteme i zakone iz mračne europske i svjetske prošlosti.

S druge strane, ovom principu je suprostavljen tzv. „građanski princip.“ Prema istom, svaki građanin može birati bilo koga, a posljedično tome, svaki građanin može biti izabran od bilo koga. Ovakav princip suštinski jeste jedna od najznačajnijih tekovina demokratskih sistema i princip na kojem djeluju sve demokratije u svijetu. Međutim, imajući u vidu već ranije spomenutu složenost naše države to je u određenu ruku opravdana bojazan da ovaj princip vodi ka, u našoj javnosti vrlo često upotrebljavanom izrazu, preglasavanju. Svakako da „preglasavanje“ u demokratiji nije ništa drugo do odlučivanje većine na čemu se demokratski sistem i temelji. Međutim, u situacijama kada unutar društva postoje jasno podijeljenje grupe stanovnika, glasanje većinske grupe često može kod manje zastupljene grupe izazvati negativna osjećanja, vrlo često ugroženosti i onemogućavanja ostvarivanja pravnih i političkih interesa. U tom smislu, svaki demokratski sistem bi morao unutar sebe pronaći mehanizme zaštite interesa svih kategorija društva. Naravno, dok takva zaštita interesa ima pravne, moralne i etičke logike i smisla, a nije sredstvo zloupotrebe manjine nad većinom.

Smatramo da građanski princip predstavlja civilizacijski napredak političkog društvenog uređenja i da BiH treba biti uređena na tom principu. Pri tome treba u potpunosti odbaciti bilo kakve etno-rasističke ideje o legitimnosti narodnog zastupanja. Međutim, unutar takvog građanskog modela, potrebno je pronaći mehanizme, bilo kroz domove/vijeća naroda bilo kroz neke nove, dorađene modele institucionalnog organizovanja. Naravno, i sastavi takvih tijela bili bi birani na principu jedan čovjek, jedan glas.

Svrha prethodne kratke analize jeste ukazati na bitnost i složenost ovog pitanja. Posljedično tome, jasno je zašto je način izbora delegata u domove naroda odnosno broj istih i teritorij sa kojeg se biraj, glavna tema u bilo kakvim političkim i društvenim razgovorima na temu izmjena izbornog zakona.

Međutim, ono čime se autor kroz nekoliko analiza u skorijoj budućnosti želi baviti jesu pitanja izmjena izbornog zakona koja bi išla u pravcu dodatne, prijeko potrebne, demokratizacije našeg političkog sistema i društva. Također, u političkom smislu bi mogle imati utjecaja odnosno dati svoj doprinos u borbi protiv odlaska našeg stanovništva, naročito mladog, u inostranstvo. Ta konkretnja pitanja su: uvođenje drugog kruga glasanja kod izbora (grado)načelnika, povećanje izbornog praga i snižavanja dobi za aktivno biračko pravo odnosno pravo glasa.

U kontekstu prvog pitanja – nesporednog izbora (grado)načelnika u općinama i gradovima, prema važećim zakonskim propisima, načelnici i pojedini gradonačelnici biraju se nesporedno na način da mandat osvaja onaj kandidat koji na izborima ostvari najveći broj glasova. Pri tome nije uvjet da broj glasova bude iznad 50% birača izašlih na izbore. Takav metod izbora za posljedicu često ima da izabrani (grado)načelnik zapravo bude lice za kojeg je glasala manjina građana koji su izašli na izbore. Ukoliko se tome pridoda da izlaznost na izborima bude oko polovine ukupnog biračkog tijela (a nerijetko i ispod 50%), izvodi se jednostavan zaključak da vrlo često načelnike izabere manje od četvrtine građana koji u izbornoj jedinici (općini i/li gradu) imaju prebivalište. Sasvim je razumljivo da se za takvog pobjednika izbora može postaviti pitanje da li je zaista izabran voljom većine građana svoje izborne jedinice.

Do čega takav sistem izbora dovodi možemo najbolje prikazati na primjeru lokalnih izbora u BiH 2016. godine. U BiH je te godine neposredno izabrano 140 (grado)načelnika. Za analizu ćemo isključiti one općine u kojima su bila samo dva kandidata, ukupno njih 67, kao i dvije općine u kojima je bio samo jedan kandidat. Stoga nam za analizu preostaju 73 općine. Kandidat za načelnika sa manje od 50% glasova je pobijedio u 32 općine, što procentualno izraženo predstavlja gotovo 44% preostalih općina. Drugim riječima, u gotovo pola općina u kojima je bilo više od dva kandidata, pobjednički kandidat je imao manje od polovine glasova izašlih birača. U tom negativnom rekordu prve tri pozicije zauzimaju: Fuad Kasumović u Zenici sa 34,67% glasova, Sead Džafić u Kalesiji sa 33,29% glasova i, apsolutni rekorder, Nedžad Ajnadžić u općini Centar Sarajevo sa svega 32,05% osvojenih glasova. Ovi rezultati postaju dodatno poražavajući kada se u obzir uzme izlaznost na same izbore odnosno ukupan broj birača po izbornim jedinicama. Tako je, ukoliko se poslužimo prethodnim primjerima, Fuad Kasumović pobijedio sa 15,78%, Sead Džafić sa 17,90%, a Nedžad Ajnadžić sa, ponovno rekordnih, svega 13,19% glasova od ukupnog broja birača.

Ono što se u praksi također često dešava prlikom jednokružnog sistema jeste da izabrani načelnik ne dolazi iz bloka stranaka koje u općinskom vijeću imaju koalicionu većinu. Za našu analizu bi nam mogao za primjer poslužiti grad Zenica u kojem izabrani gradonačelnik Fuad Kasumović nema većinu u Vijeću grada Zenica, a što itekako predstavlja problem u svakodnevnom radu.

Mnogi pravni sistemi su prepoznali ovaj problem te su kao rješenje predvidjeli tzv. dvokružni sistem glasanja. Navedeni sistem glasanja predviđa da se nakon održanog prvog kruga, ukoliko u istom niti jedan od kandidata ne osvoji 50% + 1 glas, nakon određenog vremena održi drugi krug glasanja. Pri tome u drugi krug glasanja prolaze ona dva kandidata koja su u prvom krugu glasanja osvojila najveći broj glasova. Drugim riječima, u drugom krugu glasanja građani imaju mogućnost izbora između samo dva kandidata. Obzirom na to, nakon drugog kruga glasanja jedan od kandidata bi definitivno trebao imati potrebnu nadpolovičnu većinu. Ovakav sistem već na prvi pogled nedvojbeno pokazuje da je „demokratičniji“ u odnosu na sistem u kojeg se glasanje vrši samo u jednom krugu glasanja.

Ali, analizirajmo to na praktičnom primjeru. Kao uzorak nam može poslužiti općina Centar Sarajevo. Kao što smo već istakli, načelničku poziciju u ovoj općini osvojio je Nedžad Ajnadžić. To je učinio osvojivši 8.048 glasova. Drugi po rezultatu je bio kandidat DF-a Samer Rešidat sa 4.656 glasova. U dvokružnom sistemu to bi značilo da ova dva kandidata idu u drugi krug glasanja. Pod osnovanom pretpostavkom da bi na drugi krug glasanja ponovno izašli isti birači, te pretpostavljajući da bi glasači otpalih kandidata iz „lijevih“ stranaka glasali za „lijevog“ kandidata, odnosno glasači „desnice“ za „desnog“ (one koji su glasali za nezavisne kandidate radi potreba ove analize podijelit ćemo na po pola) dolazimo do zaključka da bi u drugom krugu glasanja Ajnadžić imao 10.416, a Rešidat 14.692 glasa, te bi danas u Centru bio DF-ov načelnik.

Međutim, u smislu demokratizacije našeg izbornog procesa postoje i dodatne pozitivne posljedice uvođenja drugog kruga glasanja. Tako bi drugi krug glasanja u praksi mogao omogućiti da glasači ne moraju kalkulisati kome dati glas u prvom krugu. Naime, brojni su glasači koji ne žele glasati za kandidata kojeg bi instinski podržali iz straha da će tako dat glas biti „bačen“ odnosno da će za svog kandidata uzalud glasati jer isti svakako, pretpostavljaju, nema šanse da pobijedi. Stoga mnogi pribjegnu dati glas kandidatu kojeg ne bi rado podržali, ali koji ima veće izglede pobijediti kandidata kojeg takvi glasači ne žele vidjeti kao (grado)načelnika u svojoj općini. Nadalje, ovakav sistem bi omogućio da sve stranke koje dolaze sa istog političkog spektra imaju svoje kandidate, ali da potom, u drugom krugu glasanja, sve stanu iza zajedničkog kandidata, onog koji je svakako u prvom krugu glasanja se pokazao kao najviše prepoznat i podržan od strane građana. Na ovaj način bi bili spriječeni antagonizmi kojima svjedočimo posljednje vrijeme i u KS kada je u pitanju najava zajedničkih kandidata za načelnike od strane „šestorke“ a u vezi čega se već sada može osnovano pretpostaviti da DF i SBB neće biti dio zajedničkog „izbornog tima.“ U jednokružnom sistemu se takvo izdvajanje vrlo često naziva sabotažom zajedničkog nastupa, dok bi dvokružni sistem omogućio da ipak sve stranke „šestorke“, pa makar i tek u drugom krugu, stanu iz zajedničkog kandidata.

Međutim, i za dvokružni sistem mogu se pronaći kritike. S jedne strane je to kritika sa finansijskog aspekta. Ovo posebice u finansijski slabijim društvima, kakvo je i naše, jer održavanje ponovnih izbora košta novac. S druge strane, dvokružni sistem također dovodi i do polarizacije kako na političkoj sceni među strankama, prisiljavajući ih da u drugom krugu glasanja svojom podrškom određenom kandidatu „zauzimaju strane“, tako i među građanima koji će se podijeli u dva suprostavljena i antagonizirana tabora.

Ipak, postavlja se pitanje da li su prethodno navedene kritike dovoljne da se zadrži sistem u kojem ključnu poziciju na općinskom nivou osvajaju kandidati sa manje od petine podrške u svojoj izbornoj jedinici?

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK