Enver Kazaz: Politika nade u Nikšićevom i Kojovićevom BH bloku

25 Apr 2019
Vrijeme čitanja: 5 min

Bosnu i Hercegovinu iz njenih kriza, cijelo poslijeratno iskustvo to dokazuje, ne može izvući vlast, već opozicija. Ona, osim za kratke vlasti Lagumdžijnog SDP-a u koaliciji sa SDA, za to nikad nije imala priliku. A tu jedinu je propustila ne samo zato što je Lagumdžija pogrešno vodio stranku, spriječivši svojom liderokratijom njenu unutrašnju demokratizaciju, nego i zato što je u koaliciju ušla sa strankom koja u institucijama sistema razvila svoju klijentističku infrastrukturu baziranu na nepotizmu, korupciji, kriminalu i drugim oblicima bezakonja. Ta se koalicija pokazala kao samrtni zagrljaj za SDP sa svojim političkim krvnikom, pa se 2014. nakon izbornog debakla, činilo da je ova stranka zauvijek uništena. Međutim, pokazalo se da je lijek protiv smrtne bolesti ove partije pronašao Nermin Nikšić suštinskom unutrašnjom demokratizacijom SDP-a i zaokretanjem ka socijaldemokratskoj ideologiji, koju je Lagumdžija uništio svojom idejom tehnomenadžerske politike. Zato je uspjeh SDP-a na zadnjim opštim izborima, na kojima je podigao rezultat za oko pedeset posto bolji u odnosu na one lokalne iz 2016., pokazatelj da se samo unutrašnjom demokratizacijom mogu potaknuti unutarpartijske kreativne energije i postići ideološko i programsko profiliranje stranke nasušno potrebne zemlji koju razaraju krize: ekonomska, socijalna, kulturna, moralna, ustavna, politička, demografska itd.

Protiv sebe SDP je u proteklih četiri godine, a naročito nakon izbora imao moćne neprijatelje: Komšićeve i Izetbegovićeve propagandističke medije i novinare, znatan dio akademske zajednice, religijske institucije, obavještajne službe, instrumentalizirane policijske organe, prevarantsku kvaziljevicu u Komšićevom DF-u udruženim sa bošnjačkom nacionalističkom SDA, te unutrašnje neprijatelje, poput Ive Komšića, koji je sjednicu Glavnog odbora stranke na kojoj je donesena odluka da se odbaci koalicija s nacionalnim strankama doveo u vezu s Miloševićevom ratnozločinačkom politikom, ili Mire Lazovića, koji je otvoreno branio interese SDA u SDP-u, žestoko radeći na raskolu stranke. Kvazipatriotska kuka i motika digla se protiv SDP-a, optužujući ga za izdaju zemlje, a ova stranka položila je test unutarpartijske demokratije i kao nijedna do sada od uvođenja izbora u bivšoj Jugoslaviji otvorila se za uvid javnosti u donošenje svojih ključnih odluka. Moglo bi se reći da je SDP u tom pogledu najdemokratičnija stranka u regiji i da se upravo tu nalazi zaloga njegove političke budućnosti. Za razliku od drugih socijaldemokratskih partija, izuzimajući onu Zorana Zaeva u Makedoniji, SDP je prevladao krizu socijaldemokratije koja je zahvatila svijet i našao put za temeljni povratak socijaldemokratskoj ideologiji. Istodobno s tim, Nikšićeva stranka je, odbivši da koalira sa Izetbegovićevom kriminogenom SDA, a na državnoj razini sa istim takvim Dodikovim SNSD-om i Čovićevim HDZ-om, spasila političku alternativu u zemlji kapilarno premreženoj nacionalizmom koji je u praksi ovladao cjelokupnim sistemom institucija i državni aparat pretvorio u svoj nepotistički, klijentilistički instrument.

Na toj osnovi SDP je skupa s Našom strankom, ostajući vjeran principima izgradnje multietničke, odnosno građanske države, spasio nadu, ma koliko utopijski profiliranu, da je u nekoj projektivnoj budućnosti moguće izgraditi takvu zemlju i društvo, danas čvrsto podijeljene po etničkim osnovama. Multietnička naspram troetničke BiH koju je stvorio nacionalizam u ratu, a postraću zacementirao, platforma je koju nisu napustili u SDP-u i Našoj stranci, za razliku od Komšića, koji je umjesto građanske države odabrao da ode pod okrilje Izetbegovićevog nacionalizma, legitimirajući ga kao tobože državotvornu, patriotsku politiku, a u stvarnosti, po stupnju destrukcije sistema od razine općinske do državne vlasti – suštinski antidržavni oblik vlastodržačke prakse.

SDP-ovoj današnjoj političkoj poziciji u BiH slična je i ona Naše stranke. I ta je stranke prošla ideološku krizu. Nju je od lijevo-liberalne pozicije ka centru u političkoj praksi odveo Dennis Gratz, približivši je SDA-u. Stranku je lijevo-liberalnim pozicijama, tačnije socijalnom liberalizmu vratilo rukovodstvo na čelu s Peđom Kojovićem, a ona je na izborima postigla odličan rezultat, postajući okosnicom nove vlade u Kantonu Sarajevo, vlade koja po svemu pokazuje da je moguć novi oblik vladanja u zemlji. Naime, onaj oblik vlasti koji je po svojoj transparentnosti, moralnosti, provođenju zakona i donošenju novih zakonskih normi, vratio vjeru građana u društvenu pravednost, ali i vjeru da je obračun s kriminalom, korupcijom, nepotizmom, partijskim zapošljavanjem ne samo moguć, već i jedini spas za razorenu državu i uništeni sistem društvenih vrijednosti. I Naša stranka je žigosana, baš kao i SDP, od Komšić-Izetbegovićeve propagandne mašine, i njeno rukovodstvo je optuživano za izdaju zemlje, a Kojović je, poput Nikšića, prošao kroz medijski linč, da bi ga i sam Izetbegović, bezočno slagavši, kako to i inače zna činiti, optužio da je Srbin koji je iz Srbije došao u Sarajevo da, eto, vlada nad Bošnjacima, nad kojima, po Alijnom sinu, mogu vladati samo čistokrvni esdeaovci, preciznije, samo on i njemu odani beskičmenjaci.

Ove dvije stranke čine osnovu BH bloka, kojeg je Izetbegović uz Komšićevu obilatu pomoć i saradnju s medijskim propagandistima, pokušao uništiti. Odbranivši se od Komšićevih manipulacija i laži, te Izetbegovićevih nasrtaja, Nikšić i Kojović su pokazali da su sazreli u demokratične političare budućnosti. Naime, niti ni na jednu propagandnu objedu, čitave nizove kleveta i bezočnih optužbi, iz SDP-a i Naše stranke nije odgovoreno ni na kakav politički nekorektan način, već staloženim jezikom argumenata. Ta politička racionalnost demaskirala je Komšićevu histeriju i kvazipatriotsku halabuku, dok je istodobno SDP prošao kroz snažnu unutarpartijsku diskusiju, dokazujući da je snaga argumenata, a ne jeftinih populističkih parola, ključ demokratije. Ključni ispit u politici da se zovu vlasti, koja nosi privilegije za partijsku elitu, odgovori principijelnim stajalištima koja vraćaju moralnost u politički prostor, SDP je položio kroz unutarpartijsku raspravu. Ona je pokazala da je Nikšić stvorio jaku stranku sposobnu da odgovori na najteži izazov – politički pragmatizam. Znajući da bi ulazak u vlast bio pakt s bošnjačkim nacionalizmom, većina u SDP-u je spasila socijaldemokratiju u BiH, baš kao što je Naša stranka spasila građanski liberalizam. Od toga nema težeg ispita u politici. Interes zemlje i njene budućnosti, interes ideoloških platformi obje stranke pobijedio je pragmatične interese onih koji vlast i privilegije što ih ona nosi vide kao isključivi i jedini cilj politike.

Baš zato se i može reći: dobro je da je Komšić otišao iz BH bloka, jer je bio stalna smetnja i Izetbegovićev instrument za njegovo rušenje. Nikšićeva i Kojovićeva stranka danas stoje pred novim izazovom: kako i na kojim osnovama izgraditi BH blok kao politiku bosanskohercegovačke nade. Možda je najbolji temelj za to dosadašnja praksa Vlade Kantona Sarajevo. Naime, bez ijednog pogrešnog poteza, sa probuđenom novom društvenom energijom, ta je vlada pokazala da sve u politici može biti transparentno. Dovoljno je tom smislu podsjetiti na odlučnost vlade da učini javnim sva primanja u državnih službenika u Registru zaposlenih u javnom sektoru Kantona Sarajevo ili na donošenje Zakona o porijeklu imovine funkcionera, čitaj izabranih političara, u Kantonu Sarajevo. Ako se u Registru, koji još nije do kraja završen, može provjeriti sve od visine primanja do nepotističkih krugova i članova esdeaovske birokratije, Zakon o porijeklu imovine će omogućiti da se spriječi i procesuira svaki oblik kriminala u institucijama sistema svakog političkog funkcionera. SDA je stalno odbijala bilo kakvu mogućnost donošenja takvog zakona, što je, podsjetimo, SDP tražio i na federalnoj i na državnoj razini. Ovo su tek dva u čitavom nizu dobrih poteza nove vlasti u Kantonu Sarajevo, koja je nastala kao opozicija dosadašnjoj esdeaovskoj bezočnosti, i čiju kičmu u vladajućoj šestorci čine upravo Naša Stranka i SDP uz, naravno, Narod i pravdu Elemedina Konakovića, SBB, Hadžibajrićev NBL, te Komšićev DF, koji je u ovu političku većinu ušao zato što tada još nije bio u koaliciji sa SDA.

Ako su Naša stranka i SDP temelj te nove vlasti u Sarajevskom kantonu, sigurno je da će taj model nove političke odgovornosti i morala postaviti i kao osnovu za poimanje vlasti u BH bloku. Povratak moralnosti u političko polje, ma koliko moral i politika ne bili kompatibilni, te pune transparentnosti vlasti dva su osnovna preduvjeta za politiku nade BH bloka. Uz to, obnova vizije bosanskohercegovačke postratne multietničnosti i građanskog društva očigledno su ključni ideološki ciljevi obje stranke. Njima, naravno, treba pridodati i vraćanje SDP-a izvorištima socijaldemokratske ideologije i konačno odbacivanje politike trećeg puta kao pakta socijaldemokratije s neoliberalističkom političkom filozofijom. BiH je, ne zaboravimo, zemlja divljeg kapitalizma, tj. prvobitne akumulacija kapitala u kojoj je malobrojna bogata elita zahvaljujući podršci i kriminalu nacionalističkih stranka stekla kroz pljačkašku privatizaciju enormno bogatstvo mjereno milijardama maraka. Tu se nalazi i ključni socijalni element politike BH bloka. Socijalna pravednost i ukidanje gramzivog oblika eksploatacije radništva i prekarijata osnovno su polje političke borbe u zemlji stravičnog oblika socijalnog konflikata u kojem je razoreno socijalno tkivo zemlje i čiji je rezultat odlazak stotina hiljada ljudi u inostranstvo u potrazi za poslom. Tu, naravno, i Naša stranka u svojoj socijalno-liberalnoj profilaciji može naći plodno tlo za artikulaciju novog oblika socijalnih odnosa.

Ovim osnovama političke izgradnje BH bloka mogu se pridodati i čitavi nizovi drugih programskih i ideoloških ciljeva. Baš zato je veoma važno stajalište koje su Nikšić i Kojović nekoliko puta podvlačili, a ono podrazumijeva da će BH blok biti ne samo savez njihove dvije političke partije, već i dugih koje dijele njihov okvir borbe za novu BiH, ali i tako orijentiranog dijela akademske zajednice i šire društvene zajednice.

Na tim osnovama su Nikšić i Kojović probudili društvenu nadu, a sigurno je da će to na skorim unutarstranačkim izborima prepoznati članstvo njihovih stranka. I ono je skupa s ovom dvojicom političara polagalo ispit zrelosti u političkom polju, prateći odluke partijskih organa. Tamo gdje su Komšić, Izetbegović, njihovi mediji i esdeaovski jataci poput Ive Komšića i Mire Lazovića očekivali raspad SDP-a, prije svega, BH bloka, pa i Naše stranke, dogodilo se suprotno – buđenje društvene nade. Na njoj zasnovan BH blok bi u budućnosti mogao postati politički spas za ovu nesretnu zemlju.

 

Enver Kazaz, Prometej.ba

VEZANI ČLANCI