Enver Kazaz: BAKIR I MILE – BRAĆA PO PAMETI

21 Apr 2018
Vrijeme čitanja: 2 min

Moram priznati da me je raznježio Alijin princ svojom dirljivom ispoviješću o nemoći u Ahmićima. Shvatio sam da su svi njegovi kritičari veoma nepravedni, jer ne razumiju kako je njemu, kolike brige ima oko rata. Ne samo brige, već i dugotrajne, pažljive pripreme, razradu planova, određivanje strategijskih, taktičkih i operativnih planova napada njegovih imaginarnih jedinica na mrske, vjekovne neprijatelje uplašenih Bošnjaka. Raznježio me, povlačim svaku kritiku do sada izrečenu na njegov račun. Klečim na koljenima, molim oprost. Nije šala, ljudi moji, Bakir je zabrinut, a tamo neki se našli da ga kritikuju. Odakle im pravo, kad je toliko zabrinut da je prešao crtu racionalnosti. Zato o njemu trebaju brinuti specijalističke službe institucije kojom upravlja žena mu u njega.

Nije šala, samohodne haubice, dronovi, jurišne puške, čak i, kako princ u zanosu reče, samohodni transporteri. Sve to nositi u glavi, a ne preći crtu – normalan um ne može. Težak, pretežak je to teret za običnog čovjeka, pa je princ skrenuo u neobične.

Priznajem, griješio sam kad sam ga okvalificirao kao nesposobnog političara bez šansi za razvijanje vizije koja bi zemlju mogla izvesti iz krize. Priznajem, griješio sam kad sam ga okvalificirao kao političara koji razvija antibosansko Bošnjaštvo. Griješio sam i kad sam tvrdio da je napustio ideju multietničke BiH za račun ideje geta za Bošnjake. Griješio sam kad sam tvrdio da je Erdogana proglasio za bošnjačkog lidera. Griješio sam kad sam citirao njegov stav da Bošnjaci trebaju kontrolisati dodjelu građevinskog zemljišta u Mostaru, pa zbog toga nije moguće doći do rješenja promjena izbornih pravila u tom gradu.

Svi su mediji griješili kad su izvještavali da se raspada SDA, jer se ona čisti iznutra. Nisu tu stranku napuštali državni parlamentarci, premijeri kantonalnih vlada i hiljade drugih članova, već su ih Bakir i njegova svita izbacivali naglavce iz nje, kako bi odvojili žito od kukolja, prave od nepravih Bošnjaka, lopove od poštenih ljudi. Sva je javnost griješila kad je to gledala svojim, a ne Bakirovim očima. Jer, njegove su oči posebne. One vide što normalni ne mogu ni pojmiti, a kamoli vidjeti.  Stoga, kad bismo svi gledali stvarnost njegovim očima, vidjeli bi da su samohodne haubice jače od aviona F16, a jurišne puške od tenkova, dok je za jedan puk vojske čitav NATO mačiji kašalj. Takav je to pogled da ti pamet stane kad uvidiš u kakvu dubinu je odveo Alijinog sina.

Ali, ni po čemu se takav Bakirov ne razlikuje od Dodikovog pogleda. Štaviše, može se reći da veliki Bošnjak učio od velikog Srbina. A da li je učenik nadmašio učitelja, znat ćemo u izbornoj kampanji. Mile oružjem zvecka svakodnevno, zato on na politiku gleda kao na običan vojni poligon, a skupštinu, vladu i druge institucije sistema tretira kao kasarne u kojima, doduše, ima previše mogućih dezertera, izdajnika, a naročito kvislinga. Zato Mile prijeti dvostrukim ratom: unutarsrpskim i onim protiv cijelog svijeta. Ako Bakir ima Erdogana za ličnog vođu, Mile ima Putina za svakodnevnu ratnu upotrebu. Ako Bakir Bošnjake obavještava da su budući vojni obveznici, Mile Srbe postrojava i raspoređuje u jurišne vodove i čete.

A da Bakir nije baš bezvezan učenik, kako se na osnovu prvog utiska može zaključiti, dokazuje činjenica da po uzoru na učitelja i on vodi unutarbošnjački obračun. Od Radončića do Konakovića, od novinara do intelektualca, od boraca koji protestuju do univerzitetskih profesora koji kritikuju – širok je spisak bošnjačkih izdajnika, kvislinga i unutrašnjih neprijatelja. Sve će to jednom, siguran je Alijin sin, leći na njegovu rudu i onda – vozi Miško.

Nije šala, vidjet će se to uskoro, kad ovaj dvojac upregne sve svoje snage, zakandžija podanike i partijske uhljebe, nahuška pobješnjele novinarčiće iz svojih medija, rat neće biti samo retorička igra, već stvarno političko krvoproliće na bošnjačkoj i srpskoj sceni. U toj političkoj krvi do koljena misle spašavati svoje glave, ali ko može biti siguran da današnji Bošnjaci i Srbi nakon onog, krvavog, žele novi još krvaviji rat. Ko, osim Bakira i Mileta. Prvi je, internetom kruži fotografija Oprah Vinfrey, dao šokantnu ispovijest u njenom šou programu: Otac me četiri godine držao u podrumu. Drugi je, tvrde mediji, namjesto puške u ratu nosao pakle ronhilla po BiH.

Razumijem Bakirov stres: provesti četiri godine u podrumu – velika je muka. Razmijem i Miletovu brigu – sakriti toliki ronhill od policije nije mala zajebancija. Tu se, siguran sam, i nalazi tajna njihovog udruženog poduhvata, da ne kažem UZP-a. Samo, ni Srbi, a bogme ni Bošnjaci, ne gledaju stvari njihovim očima. A i kako bi, jer te oči gledaju s one strane racionalnog. Od tamo gdje se ludilo proglašava zdravim razumom.

VEZANI ČLANCI