Emir Imamović Pirke: Bosna, mjesto za savršene zločine

15 May 2018
FOTO: startbih.ba
Vrijeme čitanja: 4 min

KRASNO MJESTO ZA UMIRANJE: Ne postoji savršen zločin, ali postoje mjesta za savršen zločin. I nisu to, ma koliko mi tvrdili da jesu – ne zato što smo rasisti, već zato što se, je li, zlo i rak uvijek dešavaju drugima i nepoznatima – propale afričke državice, rubovi azijskih i one na Bliskom istoku u kojima je demokratija pregazila poredak i za sobom ostavila dobro naoružane i krvoločne gospodare smrti. Bosna i Hercegovina, ova današnja, mirnodopska, zemlja u kojoj se, eto, radi na pristupanju Evropskoj uniji i NATO-u, krasno je mjesto za umiranje. Naravno, gledano iz pozicije ubica: onih što su dokazali da u filmovima i civilizaciji važi pravilo kako nema zločina ako nema žrtve. U to su, uzgred rečeno, vjerovali one davne ratne godine kada je na proslavi Dana žena u Bihaću ubijen general HVO-a Vlado Šantić, a njegovo tijelo, prema do sada poznatim informacijama, raskomadano i poliveno kiselinom. Vrijeme, život i praksa pokazali su da su dželati i njihovi asistenti džaba krečili. U Bosni i Hercegovini, u njena dva entiteta i tri naroda, postojanje žrtve – bilo da se radi o lešu ili nekome ko je čudom preživio niz teških tjelesnih povreda – ne podrazumijeva i postojanje zločina. Barem za dio policije koji služi kao ispostava vlasti i za pravosuđe, tu najskuplju riječ na svim službenim jezicima. U malo je šta kao u to, kažu reformirano, pravosuđe ulupana tolika količina para, kako bi se postiglo sve ono čega nema na mapi, dakle profesionalno, efikasno i nadasve neovisno sudstvo i tužilaštvo. Rezultat nije porazan iz prostog razloga što je još dva-tri puta gori. Tačnije, takav je da se kriminal u svim svojim formama može voditi kao privredna grana u strelovitom usponu.

BANJA LUKA: Krajem marta, na ušću rječice Crkvene u Vrbas, pronađeno je beživotno tijelo Davida Dragičevića, dvadesetjednogodišnjeg Banjolučanina, studenta elektrotehnike, hip-hopera i polaznika IT akademije. Šest dana ranije, u gluho doba noći, David je posljednji puta viđen živ. Prema nalazima istrage, koju je provela policija Republike Srpske, David je pao u Crkvenu, manje rječicu, a više kanal za otpadne vode, i utopio se. Kasnija rekonstrukcija događaja, koje ne bi bilo da je Davidov otac Davor jednog trena povjerovao u priču o slučajnom utapanju, otkrila je kako je David posljednje noći svog života u isto vrijeme bio na pet-šest različitih mjesta, da je uspio opljačkati neku kuću dok su u nju malo ulazili, pa malo izlazili stanari, da je ukrao laptop koji je spram onoga kojeg je imao kao digitron, da je pojeo burek, progutao trip, malo se sam istukao i skotrljao u vodu koja mu tijelo nije oštetila ni nakon šest dana kvašenja. Od prvih nalaza pa do dana današnjeg, Davor Dragičević sa hiljadama sugrađana traži pravdu za Davida i ne nalazi je. Činjenice prema kojima je poprilično jasno da je njegov sin otet, mučen, ubijen i bačen u Crkvenu, malo kojoj instituciji nešto znače. Zapravo, kako im ne odgovaraju, tako i stradavaju, na opću radost ubica i njihovih nalogodavaca iz, kako kaže Davidov otac, „vrha struktura Republike Srpske u sprezi sa MUP-om i Tužilaštvom“.

ŠIROKI BRIJEG I i II: Bio je četvrti oktobar 2009. godine i posljednji dan života Vedrana Puljića, pripadnika navijačke grupe Horde zla, iz Sarajeva. Te nedjelje u Širokom Brijegu su se sukobili navijači Sarajeva i lokalno stanovništvo. Nakon što su odjeknulki pucnji, na asfaltu pored stadiona Pecara ležalo je Vedranovo beživotno tijelo. Malo kasnije, uhapšen je Oliver Knezović, također Sarajlija, bivši pripadnik Kažnjeničke bojne, pod optužbom da je oteo pištolj policajcu i ubio jednu, te pokušao ubiti još šest osoba. Još malo kasnije, Oliver Knezović je pobjegao iz policijske stanice kao najveći gospodin: nogu za nogom, pa u auto i za Hrvatsku. Svoju je rolu odigrao – skrenut je fokus interesa s uloge policije u, prvo, katastrofalnoj sigurnosnoj procjeni utakmice, a zatim i u svemu što je uslijedilo. Igor Puljić, Vedranov brat, davno je rekao kako je siguran da Knezović nije pucao i pogodio navijača mlađeg prijestolničkog kluba. Od tada, dakle osam i pol godina, pravdu za Vedrana traže Horde, njegovi najbliži i… I eto.

Nekoliko godina kasnije, sedam tačnije, u širokobriješkom naselju Zavoznik teško je povrijeđen sedamnaestogodišnji M. S. U mjesnom domu zdravlja i, kasnije, u bolnici u Mostaru, dijagnosticirani su mu težak potres mozga, puknuće vilice na dva mjesta, lom nosne kosti, puknuće nosne sluznice, modrice oko očiju, ogrebotine na vrata, puknuće zuba… U gradu od 30.000 stanovnika policija za četrdeset dana rada nije uspjela naći počinitelje napada, ali jeste ustanovila da je nesretni M. S. stradao na tri moguća načina: tako što je samog sebe prebio, pa tako što je pao sa visine od sedam-osam metara, odnosno tako što je na njega pao gol na školskom igralištu! „Želim da se sazna istina jer previše je vremena prošlo. I svim ljudima koji se, ne daj Bože, nađu u sličnoj situaciji da ne staju i da uvijek traže istinu“, poručio je otac umalo ubijenog dječaka. Istina se, službeno, još uvijek ne zna. U Širokom su prestali protesti na kojima je tražena pravda za sada već punoljetnog Milu Soldu.

SARAJEVO: Iste one godine u kojoj je pronađen pretučeni Soldo, samo nekoliko mjeseci ranije, u Sarajevu je ubijen Dženan Memić. Zvanično, od udarca kombija zadobio je povrede zbog kojih je nekoliko dana bio u komi, te preminuo. Neslužbeno i, uslovno rečeno, činjenično utemeljenije, Ilidžom je te kobne noći prošao prvi kombi u historiji koji leti. Jedino je tako moguće objasniti Memićevu ozljedu na glavi, a oštećenje na farovima vozila i blatobranu! Na tijelu ubijenog nije pronađena niti jedna jedina ozljeda na onim mjestima na kojim bi ih moralo biti da ga nije zgazilo lebdeće vozilo iz filma Peti element. Muriz Memić godinama ide na ročišta na kojima se sudi nekoj dvojici nesretnika i odjeven u majicu sa likom svog sina – bijelu, tek po tome ko je na njoj drugačiju od one u kojoj se u centru Banje Luke pojavljuje Davidov otac – dokazuje da je njegov sin ubijen udarcem u glavu i da ga nekakav rasklimani kombi nije ni očešao. Tako, dakle, Muriz Memić, iz Sarajeva, traži isto što i njegovi sugrađani Puljići, te Davor Dragičević, iz Banje Luke, ili obitelj Soldo, iz Širokog Brijega. Pravdu. Ponekad mu se, na godišnjicu zločina, pridruže građani u protestnoj šetnji. Ubice njegovog sina i dalje su na slobodi.

DIVNI DANI ZA GANGSTERE: Puni su Bosna i Hercegovina, Federacija i Republika Srpska u njoj, Sarajevo, Banja Luka i Široki Brijeg u njima, dokaza da živimo kao u Orwellovoj Životinjskoj farmi, gdje su sve životinje jednake, ali su neke, ipak, jednakije od drugih. U prijevodu, pred policijom i zakonom svi smo kao isti i sve tako dok se nečija krivica ne počne mjeriti socijalnim statusom, političkom zaleđinom i obiteljskim vezama. David Dragičević, Vedran Puljić, Dženan Memić, Mile Soldo i svi oni koji nisu navedeni, a mogu biti, očito nisu bili dio nove elite, ali oni što su ih ubili ili samo – čuj samo! – prebili, jesu. To uvijek i u svakom slučaju znači isto: specijalan tretman u istragama u kojima se dokazi ne prikupljaju, već uništavaju, u kojima se svjedoci navode na amneziju, mašta francuskog reditelja Luca Bessona postaje stvarnost, vještačenje mobitela traje duže nego njihovo kreiranje, proizvodnja, transport, oglašavanje, prodaja i garancija, dok dijelovi policije pod političkom kontrolom i isto takvo pravosuđe pokazuju do koje su mjere usavršili mehanizme zataškavanja na svakom mjestu u BiH i u svakom trenutku u kojem se pokazuje kako su ovo divni dani za gangstere i kako je ovo jedno krasno mjesto za savršene zločine.

startbih.ba

VEZANI ČLANCI