Anatomija BH ljevice (I): DF, GS i SD nisu ljevičarske stranke

15 Jun 2020
Vrijeme čitanja: 4 min

Vrlo često se u domaćim analizama stanja na političkoj sceni naglašava razjedinjenost stranaka lijevog dijela političkog spektra. U tim analizama su upravo ta razjedinjenost i nesaradnja prikazane kao ključni krivac za to što decenijama unazad i gotovo bez prestanka, političkim i društvenim procesima u našoj zemlji upravljaju stranke (krajnje) desnice. Pri tome se unutar analiza kao stranke ljevice uzimaju sve one stranke koje za sebe same tvrde da su stranke lijevog političkog miljea. U tom kontekstu, analize gotovo da ne prave razliku među deklarativno lijevim strankama stavljajući ih u isti “politički koš”. Nesporno je da je Bosna i Hercegovina “bogata” brojnim strankama, te da, shodno tome, ima značaj broj i onih za koje će njihovo rukovodstvo i članovi tvrditi da baštine ljevičarsku političku tradiciju, svjetonazor i sistem vrijednosti. Međutim, u praksi se vrlo opravdano postavlja pitanje da li su sve te stranke zaista onakve kakvim se predstavljaju u javnosti. Čini se kako je krajnje vrijeme da se u BH. društvu stranke prestanu nazivati lijevim isključivo radi onoga što o sebi tvrde, a počne procijenjivati njihova ideološka pozicija shodno onome što u praksi zaista rade.

 

“Prava” i “neprava” ljevica

No, prije prelaska na samu analizu, potrebno je izvršiti svojevrsnu uvodnu terminološku napomenu. Naime, lijevi dio političkog spektra u sebi sadrži brojne političke opcije koje su međusobno vrlo različite. U tom pogledu, često se zna praviti razlika između “prave” (neki bi rekli “radikalne”) i, analogno tome, “neprave” (neradikalne) ljevice. U tom smislu se pod “pravom” ili “radikalnom” ljevicom smatraju one stranke i pokreti koji zagovaraju revolucionarni prevrat kapitalističkog sistema i uspostavljanje socijalizma. U ovu grupaciju bi se ubrajale brojne opcije, od komunista, anarhista, trockista itd. Nasuprot njima su, suštinski, socijaldemokrate. Oni nisu nužno za prevrat sistema, pogotovo ne revolucijom, već za reformske postepene promjene društva unutar kapitalizma. Negdje između nalaze se demokratski socijalisti koji jesu za prevrat sistema, ali “demokratskim metodama”, putem parlamentarnog djelovanja i izbora. Sasvim je jasno da u BiH ne postoje ozbiljne stranke koje bi se, prema opisanoj kategorizaciji, mogle svrstati u “pravu” odnosno “radikalnu” ljevicu. Stoga se i u ovoj analizi korišteni termin “ljevica” odnosi na socijaldemokratsku ljevicu.

 

Demokratska fronta

Kada je to po strani, možemo se upustiti u analizu postojećeg stanja u BH. ljevici. Najznačajnija praktična razlika između Demokratske fronte i drugih stranaka, koje će biti pomenute u ovom tekstu, jeste izuzetna popularnost njihovog “lidera”, predsjednika stranke, Željka Komšića. No, ako je tema analiza stvarnog pripadanja ljevici, onda se u kontekstu Željka Komšića može opravdano postaviti pitanje da li je stranka ljevičarska ukoliko se njen prvi čovjek koristi desničarskom retorikom. Upravo je njegovo konstantno populističko igranje na kartu patriotizma odlika koja nije svojstvena lijevim strankama. Izuzetak su vrlo uski i specifični društveni momenti koji se nikako ne mogu dovesti u paralelu sa postojećim društvenim okolnostima u našoj zemlji. U tom pogledu, Željko Komšić nema društveni kontekst niti činjenično opravdanje za narativ i diskurs zasnovan na opetovanoj mantri o ugroženosti države, ratnim zaslugama, teritorijalnim aspiracijama naših susjeda i sl.

S druge strane, ukoliko bismo i zanemarili predsjednika DF-a, postoje dodatni elementi i okolnosti koje ugrožavaju poziciju te stranke na lijevom krilu političkog spektra. Ljevica može ulaziti u koaliciju ili određeni savez sa strankama političkog centra ili, čak, desnice, ukoliko je takav savez zasnovan na konkretizovanom dokumentu. Takav dokument treba da predstavlja politički program, pismenu platformu, sa jasno utvrđenim konceptom zajedničkog djelovanja, preciziranim idejama, projektima i drugim faktorima vezanih za ono šta se u praksi namjerava konkretno raditi nakon preuzimanju vlasti. Nepostojanje takvog programa odnosno koaliranje sa desnicom isključivo na temelju političkog pragmatizma u cilju ulaska u vlast i zauzimanje funkcija i pozicija, ne predstavlja ni na koji način principe i temeljne vrijednosti ljevice.

Obzirom da DF već godinama unazad čini upravo takvu vrstu političkih dogovoranja zarad sudjelovanja u vlasti i podjele “političkog kolača” kroz pozicije u izvršnoj vlasti i javnom sektoru, čini se izlišnim ovu stranku uopšte spominjati u kontekstu pripadnosti ljevici. Šta više, čak i ukoliko bismo zanemarili ovakvo koaliranje DF-a, a teško da to možemo učiniti ukoliko želimo biti politički objektivni, krajnje je upitan i njihov politički program, a naročito političko djelovanje. DF i njeni kadrovi se vrlo rijetko ili gotovo nikako ne bave stvarnim društvenim problemima, krenuvši od radničkih, studentskih i prava nezaposlenih, pitanjima zaštite prirode, pravima migranata i manjina, ili drugim pitanjima na mikro- i makroekonomskom nivou. Stoga, sve istaknuto upućuje na konstataciju da Demokratska fronta nije, u praktičnom i realnom okviru, stranka ljevice.

 

Frakcija/stranka Bijedić-Delić

Da je koaliranje sa desnicom i želja za vlašću rak rana gotovo svih naših političkih stranaka, pokazuje i primjer Socijaldemokrata BiH okupljenih oko Envera Bijedića i Edina Delića. Nakon proteklih općih izbora u našoj zemlji, SDP BiH, kao druga najjača stranka u FBiH, vrlo jasno i konkretno je istupila u javnost potvrdivši da nemaju namjeru odstupiti od preizbornog obećanja građanima da neće u postizbornu koaliciju sa SDA i HDZ. U tome će biti podržani od strane Naše stranke, kao istinskog partnera unutar BH bloka. S druge strane, DF će kao, ispostavilo se, treći i nedobronamjerni dio BH bloka, upravo zbog ovog pitanja napustiti projekat ujedinjavanja opozicije.

Ipak, i unutar samog SDP-a postojali su pojedinci i strukture koji su na sve moguće načine nastojali izlobirati promjenu SDP-ovog stava u cilju ostvarivanja, prevashodno, koalicije SDP-SDA, a potom i SDP-SDA-HDZ-SNSD. U tom pogledu, najglasniji su bili spomenuti Bijedić i Delić, iz Tuzle, odnosno Lukavca. Upravo će njih dvojica, potpomognuti svojim najbližim saradnicima, kroz medijsku i ličnu propagandu, pokušati svojevrsan puč unutar samog SDP-a, prvo kroz sjednice Glavnog odbora, potom na Kongresu partije, te naposlijetku tokom izbora za novog presjednika SDP-a. Nakon što, niti kroz organe partije niti putem kandidovanja Edina Delića za predsjednika SDP-a, u toj svojoj namjeri nisu uspjeli, malobrojna frakcija okupljena oko njih napušta SDP i formira Socijaldemokrate BiH.

Obzirom na činjenicu da su Socijaldemokrate ušli u vlasti na kantonalnom i federalnom nivou isključivo radi vlasti, te da su u praksi uvijek zauzimali stav i u zakonodavnim tijelima glasali shodno stavu i potrebama koalicije SDA-HDZ, nesporno je da su isti još manje dio ljevice nego je to Demokratska fronta. Šta više, Socijaldemokrate su nerijetko glasali u suprotnosti ne samo sa interesima ljevice, već i u suprotnosti sa interesima građana, naročito radnika. Bez obzira da li se radilo o nepovećanju dječijih doplataka u TK, smjeni vlade FBiH, ili nekom trećem pitanju, Socijaldemokrate su uvijek glasali u skladu sa interesima koalicije SDA-HDZ, pri tome su često znali zauzeti stav suprotan čak i DF-u, a kamoli SDP-u i NS-u. U tom smislu, dok je u DF-u i bilo pojedinaca koji predstavljaju istinske socijaldemokrate i koji su napustili ili napuštaju tu stranku, za Socijaldemokrate BiH nije moguće reći ni takvo što. Bez ikakve dvojbe, oni predstavljaju političku organizaciju, koja je u potpunosti vođena i sačinjena od ličnosti i kadrova koji na politiku gledaju isključivo kao na sredstvo ostvarivanja sopstvenih interesa.

 

Građanski (trojni) savez

Treća nominalno lijeva stranka kojom ćemo se u ovom prvom dijelu analize baviti jeste Građanski savez. GS je u suštini „stranka tri lica“ i to Reufa Bajrovića, Emira Suljagića i Nihada Čolpe. Ovoj trojici, ne samo  da je upitno lijevo pozicioniranje na političkom spektru, već je upitan uopšte i politički aktivizam.

I dok se Čolpa pojavljuje s vremena na vrijeme u političkoj svakodnevnici kao predsjednik stranke i zastupnik u federalnom Parlamentu, političke aktivnosti Bajrovića i Suljagića se praktično svode na ispisivanje tviter statusa. Naime, nakon njihovog katastrofalnog poraza na proteklim izborima na kojima su predvodili izbornu listu GS-a za Skupštinu Kantona Sarajevo i doživjeli fijasko, sva njihova politička aktivnost svela se na pisanje, često demagoških i nesuvislih, statusa na raznim društvenim mrežama. Stoga se po pitanju praktičnog i konkretnog djelovanja GS-a zapravo i nema šta analizirati. U tom pogledu opravdano se postavlja i pitanje ne samo da li je GS stranka ljevice, nego da li je aktivna politička stranka ikako.

Izuzetak je bio jedan kraći vremenski period koji je prethodio proteklim općim izborima. U tom periodu su iz GS-a bili vrlo aktivni po pitanju pisanja saopštenja za javnost. Međutim, kada bi neko odvojio vrijeme i izvršio ozbiljnu analizu navedenih saopštenja, lako bi došao do zaključka da saopštenja ne sadrže narativ koji predstavlja ljevicu već, sasvim suprotno, saopštenja su često odlikovali, pored elementarne nepismenosti, rigidni desničarski stavovi i pozicije. Na taj način, u tom kratkom vremenskom periodu nešto aktivnijeg rada (ili bolje reći „pojavljivanja“ u javnosti), ne samo da GS nije djelovao kao stranka političke ljevice, već je djelovao potpuno kao stranka desnice.

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK