Bauk Kruži Među Desničarima: Bauk Očaja

05 Apr 2018
Jeremy Corbyn
Vrijeme čitanja: 3 min

Bez vjerodostojnosti i osuđeni da posmatraju spori kolaps njihovog neoliberalnog pogleda na svijet, čini se kako im jedino preostaje da iskoriste moć straha.

“Komunistički špijun”, “šašavi ljevičar”, “izdajica”,”simpatizer terorista” i “prijetnja našoj nacionalnoj sigurnosti”. To su samo neki od opisa koje desničarski mediji pokušavaju pripisati Jeremiju Corbynu tokom posljednjih nekoliko godina.

Naravno, ništa od toga ne bi trebalo biti iznenađenje. Nespretan pokušaj povezivanja s “komunistima” i “teroristima” i raznim vrstama babaroga je zapravo standardni protokol ponašanja establišmenta kada se osjećaju ugroženima.

Nedavno me na to podsjetilo djelo pokojnog Alexa Careyja. U svom radu “Taking the Risk out of Democracy: Corporate Propaganda Versus Freedom and Liberty” Carey na lucidan način dokumentira rast korporativne propagande u SAD-u tokom 20. stoljeća, piše Callum Alexander.

Pokazao je kako su proširenje popularne franšize – tj. “Širenja demokracije” – i rast sindikalnih pokreta na prijelazu stoljeća doveli do prebacivanja moći u ruke javnog mnijenja i organiziranog rada.

To je ugrozilo moć i privilegiju establišmenta pa su oni odgovorili koordiniranim propagandnim kampanjama kako bi suzbili “demokratske težnje i interese javnosti” i kako bi zaštitili vlastite socio-ekonomske interese.

Kampanje su bile izrazito uspješne. Radnički pokreti su ugušeni, a društvene i građanske slobode oslabljene. Taj period je ostao poznat pod imenom Prva crvena panika.

Jedna od metoda kojom se ta panika promovisala jeste kroz namjerno stvaranje i očuvanje simbola osmišljenih za preuveličavanje nacionalnih nada i strahova.

Na primjer, evanđeoska vjerska uvjerenja koja su oduvijek bila duboko ukorijenjena u američkom društvu, s izraženim kontrastom između Boga i Vraga, odnosno dobra i zla, su korištena kako bi se formulisala sekularna politička i ekonomska pitanja.

To se najočiglednije manifestovalo u nastojanjima da se komunizam i socijalizam prikažu kao zlo, a kapitalizam i slobodno poduzetništvo kao dobro.

Korporacije su koristile sva moguća sredstva kako bi kapitalizam simbolički identifikovali sa “društvenim skladom, slobodom, demokratijom, porodicom, crkvom i patriotizmom”, te kako bi radničke sindikate, socijalnu pomoć i vladine regulacije poistovjetili sa ‘zlom i prijetnjom’.

Emocionalna i psihološka moć tih simbola se pokazala visoko učinkovitim sredstvom kontrole društva u 20. vijeku, pogotovo tokom druge crvene panike krajem 1940-tih i ’50-tih godina.

Edward S. Herman i Noam Chomsky su u svom radu takvu metodu socijalne kontrole nazvali “antikomunističkom”.

Tvrdili su kako je stalno objavljivanje u zapadnim medijima o konfliktima i zločinima komunističkih država u odnosu na nekomunističke zemlje pomoglo postaviti borbu protiv komunizma kao “prvo načelo zapadne ideologije i politike”.

Etiketiranjem ljudi kao komuniste “pomaže mobilizaciji stanovništva protiv neprijatelja i zbog toga što je koncept nejasan i može se koristiti protiv bilo koga ko zagovara politike koje ugrožavaju interese privatnog vlasništva. Stoga je korisno pri razbijanju ljevice i služi kao mehanizam političke kontrole.”

Naravno, upravo to se događalo Corbynu posljednjih godina: “drug Corbyn”, “marksist”, “trockist”, “crveni”, “ludi ljevičar” i najnoviji “komunistički špijun”. Navedeni pridjevi su samo neki primjeri etiketa koje se koriste da izazovu duboko ukorijenjenu ideologiju antikomunizma.

Baš kao i u SAD-u, u Britaniji postoji dugogodišnja tradicija korištenja antikomunističke propagande što je bilo posebno uobičajeno za vrijeme vladavine Margaret Thatcher kada su propagandne etikete lijepljene svima lpko su podržavali radničke sindikate, socijalnu pomoć i zakonsku regulaciju poslovanja.

Naravno, optužbe su gotovo uvijek bile neosnovane i jedini cilj je bio oklevetati nepodobnu osobu. Imajte na umu apsurdnost, na primjer, kada je Ed-a Milibanda britanski tisak prozvao “Crvenim Edom” iako se on zalagao za sprečavanje rasta plata u javnom sektoru i smanjenje dječijih doplataka.

Ili kada su Republikanci prozvali Obamu socijalistom uprkos tome što se za vrijeme njegovog mandata zabilježila ‘najniža javna potrošnja’ još od 1950-tih godina prošlog vijeka.

Još jedan primjer svakako jeste i primjer grčke Syrize 2015. godine. Iako se njihova politika bazirala na blagoj kenzijanskoj ekonomskoj politici, mediji su ih nazivali ‘marksistima’, ‘komunistima’ i ‘trockistima’ koji remete evropsku harmoniju.

No, ovih dana se ne koristi samo antikomunizam za demoniziranje nepodobnih ljudi i grupa.

Kao što su Herman i Chomsky primjetili, u postovjetovskoj eri je došlo do jasnog pomaka prema općenitijoj upotrebi straha od ‘drugih’, ali taj strah je ipak zadržao podjelu na dobre i zle.

“Trebate nešto čime ćete strašiti ljude kako ne bi obraćali pažnju na ono što im se zaista dešava. Morate nekako stvoriti strah i mržnju kako bi upravljali strahom i bijesom masa koji su izazvani društvenim i ekonomskim uvjetima,” objašnjava Chomsky.

Pored antikomunizma, jedana od najjačih propagandi zasigurno jeste i ‘rat protiv terora’ ili “antiterorizam”.

U slučaju Corbyna, to se očitovalo u nastojanjima da ga se poveže sa IRA-om, Hamasom, Hezbollahom, Iranom i općenito ‘terorizmom’.

U studiji iz 2016. godine je otkriveno kako su britanski mediji Corbyna najčešće povezivali sa terorizmom i predstavljali ga kao prijatelja britanskih neprijatelja.

2015. godine ga je Konzervativna stranka proglasila “prijetnjom po našu nacionalnu, ekonomsku i porodičnu sigurnost”, a David Cameron ga je javno optužio kako njegova ideologija ugrožava sigurnost Velike Britanije, te da simpatizira teroriste.

Nedavno je Daily Mail na naslovnoj strani nazvao Corbyna i njegove kolege “apologistima terorizma”, dok je na naslovnici Sun-a stajalo “Drugovi Jezza Jihadija”. Prije samo nešto više od mjesec dana smo vidjeli medijske naslove poput “Kolaborator Corbyn” i “Corbyn – Komunistički špijun”.

Međutim, svakome ko imalo zna historiju je jasno šta se ovdje događa.

Baš kao i demokratski pokreti početkom 20. stoljeća, Corbynova politika i popularnost opasno prijete establišmentu korporativnih medija koji očajnički pokušavaju promicati strah i mržnju prema njemu kroz svoje vlastite propagandne kampanje.

Jedini problem je, međutim, što njihova propaganda baš i ne funkcioniše najbolje.

Ne samo da je doba društvenih medija omogućilo razotkrivanje svih apsurdnih tvrdnji establišmenta, već je i internet oduzeo njihov nadzor nad kontrolom distribucije informacija.

Ljudi sve češće traže alternativne izvore informacija, budući da se javno povjerenje u medije i političare sada nalazi na najnižoj razini.

Ali, to ne znači da nema razloga za zabrinutost. Uostalom, prije nešto više od mjesec dana britanski nacionalist izjavio je na sudu kako je planirao ubiti Corbyna jer je mislio da je “izdajica”.

Na ispitivanju je izjavio: “Oh, da. To bi bio jedan manje terorist na našim ulicama.” Samo godinu dana prije je ubica Jo Cox na sudu izjavio “smrt izdajicama, sloboda Britaniji”.

Štoviše, kako britanski tisak nastavlja svoju promidžbenu kampanju koja se bazira na izazivanu straha i mržne u cilju delegitimacije Corbyna, što će se sigurno samo još više pojačati kada Corbyn bude na vlasti, bilo bi dobro poznavati barem dio historije kada je u pitanju ovakva vrsta propagande.

Zapravo, u trenutku kada se 80% naših novina nalazi u rukama 5 desničarskih milijardera koji žele kontrolisati način na koji mislimo, poznavanje historije bi značajno pomoglo u borbi protiv takvog načina ‘ratovanja’.

Za Front Slobode prevela Esma Klico

VEZANI ČLANCI

FACEBOOK